Autor: Novi-tjednik u 05.10.2007 11:25:56 | Kroz županiju

 Jako dobra cijena za komad, doduše obrađenog kamena. Nije da bi domaćinu tri tisuće eura u novčaniku teško palo, ali proradio je dalmatinski dišpet, ne bi kamenicu prodao ni za 20 tisuća eura, užasno ga je iznervirao bahati Talijan

Najveći zaljubljenici u kamen obrađen na način kako su to radili naši stari za gradnju kuća, zidova i kamenica za ulje svakako su Talijani. Dugi niz godina hit u Italiji je vrlo moderno ukomponirati grubi dalmatinski i istarski kamen u moderne interijere ili dvorišta njihovih kuća i stanova. Talijani, inače poznati kao najveće estete na svijetu, jednostavno našem kamenu ne mogu odoljeti, te za isti ne žale potrošiti značajna financijska sredstva. Njihovu zaljubljenost u nešto što su Hrvati odavno zaboravili cijeniti, odlično opisuje anegdota koja se ovo ljeto dogodila u Tisnom. Tišnjanin, koji želi ostati anoniman, u dvorištu ispred apartmana koje iznajmljuje turistima, u maloj kamenici koja se u njegovoj obitelji nalazi od davnina, drži posudu za cvijeće. Kompozicija cvijeća i starog kamena zaista izgleda prekrasno, što je odmah prvi dan svog godišnjeg odmora primijetio i jedan od gostiju u apartmanu, imućni sredovječni Talijan iz okolice Firence, grada koji mnogi smatraju možda i najljepšim na svijetu, ponajprije zbog prekrasne arhitekture. Firenca je puna kamenih palača, a i Michelangelo ga je koristio kako materijal za svoje kipove. Zato ne čudi da je iskusno talijansko oko odmah zamijetilo kvalitetan rad i već unaprijed je smjestilo kamenicu negdje u svoj prostor doma. Od prvog dana domaćin Tišnjanin bio je izložen, nazovimo ga, financijskom pritisku od strane svog gosta.

Za početak
500 eura
Prvog dana Talijan je izvadio 500 eura, te se jako iznenadio kad ga je domaćin hladnokrvno odbio uz riječi: - Kamenica mi je djedovina, nije na prodaju. –
Gost je, naravno, te riječi protumačio kao dizanje cijene. Drugi dan ponuda je porasla na tisuću eura, drugi dan na tisuću i po, treći dan dvije tisuće eura. Odgovor je ostao isti, kamenica nije na prodaju. Cijena je i dalje rasla, doduše sporijim tempom, svaki dan ponuda je rasla za 200 eura, i konačno dostigla tri tisuće. Jako dobra cijena za komad, doduše obrađenog kamena. Nije da bi domaćinu tri tisuće eura u novčaniku teško palo, ali proradio je dalmatinski dišpet, ne bi kamenicu prodao ni za 20 tisuća eura, užasno ga je iznervirao bahati Talijan. – Ponašao se kao da ovdje kod nas može sve kupiti, kao da smo teška sirotinja, pretpostavljao je da tolikim novcima neću odoljeti. Tri tisuće eura je dobra cijena, i potrebni su mi. Uostalom, zato i iznajmljujem kuću preko ljeta, da bi dodatno zaradio. Ali zbog njegovog bahatog stava, ne bi mu je prodao ni za deset puta veću cijenu. Uostalom, riječ je o obiteljskom naslijeđu, što je neprocjenjivo- sa smiješkom govori Tišnjanin. Bilo kako bilo, 15 dana godišnjeg odmora brzo je prošlo, Talijan je otišao kući, bez toliko željene kamenice. Iz ove priče lako se izvuče pouka, ono na što skoro i nismo obraćali pozornost, što smo uzimali zdravo za gotovo, ima itekakvu vrijednost. Talijani su, uostalom, na svom kamenu i arhitekturi stekli svjetsku slavu, zašto i Hrvati ne bi malo poradili na prezentiranju onog što imaju. Stare kamene kuće, umjesto da se ruše i prekrivaju novim fasadama, mogle bi postati jak turistički dalmatinski brand.

Mario Krnić